zmajeve vole i djeca
zmajologija1.bloger.hr
Arhiva
« » lis 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
TagCloud
a divlje  Adrijan  Ah Meng  ako  Allende  aspartam  bali  barracuda  bem ti raj  biljkane otoka moga  Bišovo  blog katalog  BLOGERA  bozicna igra  božićni san  Brdar  brodi  carnjul  ciganka  cohen  Cousteau  Crnjanski  čudesna  Čudovita  dali  dea  demoni  Dolenc  duboko i plavo  dupinova  dvije  dylan  đoranje  Epakoka  erotska  finili  fiš iz niš  Flaker  Franičević  franjo  fuga  Gibbons  glumac  golubinja  Greta  house  Izabela Simunovic  jadranska nekad srdela  Jelovac  kapara  kćer  kneginjo  knezica  knezico  kornjača  Kostova  Kraljev vrh  krugovi  kuglica  Ladan  letrat  lišće  ljut leptir  mamino mišljenje o lektiri  matar  mentol  Mirogoju  Mohokos  mura-drava  Muškarac Kivi  na zezin svetega Mikule  neman  Nikitas  nosorozi  novosel  Okogkwo  otočka  otoka  pacijentu dolikuje  parun  Peručo  Phang Nga  pinakolada  Pisma iz dubine  plavi slak  plavo  polja  pomrčina  poruke tla  prditi  psina  pušači  pušenje  raskrvarila nogu  razgovor  rižina  Rostuhar: Moj Kintamani  s dušom  samoubojstva  SAndro  sekretar  seksualna  singapore  sonatine  spilja  statistika  stonefish  sumatre  šišmiši  škoja  Šutej: ZERP Kako ubiti ribare  Taman Negara  tamo  tata moj  tonko  trstika  tužna  tužne  Tzunami  U mekeke  Ubud  ultramarin  uopće  uron  uskoković  utihli  Vassiloss  vera  Vir  Vish  Vishis  Vjencanje u Modroj  vlasuljice  vragolije  vrba  vrtne jegulje  zanicevo  zerp  zimskog  Zoran  zrušile  zvijeri plisane  zvonik  žlabrati
Nema zapisa.
More i brodi
Blog
četvrtak, svibanj 1, 2008


Primijetila sam na svom blogu velik interes za Waitapu Joze Horvata, pak zato objavljujjem ovaj svoj davni tekst; izašao je kad i priča o Waitapu::





Zaokret u stvaralaštvu Jože Horvata


 

Neka druga stvarnost

 

Na moju žalost ili na moju sreću, to ne može biti san. To je nešto više od toga. To čak nije ni java. Svi ti doživljaji, sva ta uzbuđenja, sve te nade, porazi, strepnje, samo su djelić lova, sastavni i nerazdvojiv dio jedne strasti, koja – kao i svaka druga strast – prenosi čovjeka u drugi svijet, u imaginaran svijet zbilje i realan svijet snova. Ni zbiljnost, ni opsjena. Ni san, ni java...»

 

U fluidnoj i imaginarnoj pređi između jave i sna, na već utrtim iskustvima književnog opusa, satkan je poput mitske predodžbe o realnome svijetu, i posljednji, neveliki roman Jože Horvata – Waitapu.*  Nedvojbeno u sebi sadržavajući sve bitne odlike iz njegova dosadašnjeg stvaralaštva, taj je roman ipak značajan pomak u neke nove prostore mašte i još neiskušane stvaralačke postupke. Sigurno je tek da, možda na krajnjem rtu cjelokupnog opusa i čvrsto s njime povezan, Waitapu stoji poput rijetko sjajnog i nadaleko uočljivog svjetionika. Trag pera, onaj isti od Sedmoga be naovamo, prepoznatljiv u britkoj rečenici, u slobodarskoj misli, u plimi životnoga iskustva što bitno zapljuskuje svaku riječ, i u Waitapu je jednako jasan i prepoznatljiv, no opet, kao da su mu druge bile putanja i drugačija ishodišta.

 

            Prisjećajući se danas najranijeg, kao i onog poslijeratnog Horvatovog opusa, lako u njemu, bez većih istraživanja prepoznajemo pisca trajno uronjena u aktualnu društvenu zbilju. Sva Horvatova djela iz toga razdoblja, od Sedmoga be i niza proza, drama te radio-igara ironijsko-satiričkoga karaktera, pa do najpoznatije njegove ratne epopeje – Mačka pod šljemom, tematski se oblikuju kao reakcija na konkretan trenutak i konkretno zbivanje. Međutim, s vremenom, Horvat se postupno priklanjao i nekim svojim intimnijim razmišljanjima. Time je, doduše, njegovo stvaralaštvo izgubilo na društvenoj aktualnosti, no poetski svijet što ga je kasnije stvorio na sasvim će mu drugačiji način osigurati osebujno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

            Taj otklon od aktualnosti, logično usvojen ponajprije u tematici djela, započinje kao pomicanje žarišta autorova interesa u trajno uzbudljiv svijet čovjeka – pojedinca. U Horvatovu djelu, sve će češće čovjek, a ne više društvo, zauzimati središnje mjesto. Novija Horvatova proza, bez osobitih pretenzija da bude psihološka, jer u njoj glas zbilje još uvijek nadjačava svaku moguću spekulaciju, s puno pažnje istražuje mnoge mogućnosti čovjekova postojanja unutar zajednice. Gotovo redovito u toj je prozi riječ o čovjeku izazvanom nekim elementarnim unutarnjim porivom. Motiv izazova, prepoznat u njegovu djelu kao uzlet za slobodom, pravom i poštenjem, kao ljubav, kao more ili lov i, konačno, kao ljudska potreba za prelaženjem mnogovrsnih granica i međa, utkan je, bez ostatka gotovo u svaku Horvatovu prozu, te se, unutar opusa kao cjeline, uistinu može govoriti o arhetipskoj temi koja trajno okupira Jožu Horvata. Izazvan čovjek, njegova opredjeljenja, mogućnosti i dometi, njegov karakter, njegove akcije i njegovi snovi – problem je kojega autor strasno i uporno istražuje u svom djelu.

 

            Ni san ni java  prvi je Horvatov roman koji čovjeka stavlja u središte zbivanja, a sve što se oko njega događa, stvar je vlastita izbora i vlastite odluke, ne više nametnutih ili zatečenih okolnosti. Čak ni sjećanja na dane rata, ukomponirana u roman po načelu sinestetičkoga asocijativnog mišljenja (Proustov kolačić Madeleine), neće bitno odrediti smjer kretanja priče, ali će, jednako kao i umetnuta pisma jedne žene, cijelom romanu dati melankoličan okvir strepnje, tjeskobe i tuge. Izazov komu se čovjek odaziva, elementaran je zov prirode, čar lovačkoga nadmudrivanja, odmjeravanje snage s jelenom Ubojicom – jednorogim sabljanom. Tematski, ipak, u romanu se varira problem slobode, jer žudnja kojoj su oboje podređeni – i čovjek i jelen – u strasnoj se, gotovo obostrano egzistencijalnoj borbi, izdiže kao borba za slobodom, iako s različitim motivacijama.

 

            Već su neki kritičari zamijetili i drugi tematski tvorbeni element Horvatove proze, a čini se da ga je i autor sam, iako možda slučajno, apostrofirao u naslovu romana Ni san ni java. Tako primjerice Živko Jeličić piše: «Na trapezu sna i jave, preciznije, na neslaganju s javom, na izostanku prostora i vremena za realizaciju sna zanjihala se ova čudna rečenica, izvana perolaka, površinska, iznutra prkosna, posprdna, ljudska.» Kako je citat istrgnut iz konteksta kritičkoga osvrta na Horvatov roman Sedmi be, očito je da su već i u autorovu prvijencu postojali elementi za ovakvu prosudbu.

 

            Jedan neobičan motiv, izrastao iz narodskih bajalica, gotovo posve nenamjerno utkan u tkivo romana Ni san ni java, ipak je presudno utjecao na strukturiranje njegove nenaravne atmosfere, na razmeđi iskustva i tlapnje. Motiv crvene lisice, kao simbola uobražene zbilje, zavodljiv sam po sebi, iznenađujućom će lakoćom zarobiti Jožu Horvata. Tim romanom on je, kao stvaralac, nepovratno zakoračio u čudesno carstvo privida:

«Pričin, opsjena, varka... Snovi, sanje...! Slutnje! Kako je siromašan život čovjeka koji nikad nije povjerovao u realnost snova, kako je bijedan život onih, koji nikad nisu – kao onaj lovac – strepili nad pričinom. A tko zna, možda ipak postoji negdje crvena lisica. Možda ipak... ! Tko zna? I tko od nas nije u životu susreo i ganjao jednu takvu crvenu lisicu?»

 

Već otada, Joža Horvat će trajno u svom stvaralaštvu slijediti trag neke svoje crvene lisice – more kao opsesiju, neke otoke dalekih južnih mora, osamljena jedra na bespućima, neki roman u srcu.

Motiv crvene lisice kao opsjene, sna o ljepoti i ljudskoj sreći, o neostvarenim žudnjama i tragičnim ljubavima, priviđenja, nestvarni opažaji što graniče s mogućim, neodrediva nagnuća, granični doživljaji, sjene i pričini, tkaju osnovu tematske strukture tog romana. Kao da ništa nije stvarno u zbiljskom svijetu oko nas, tako se doima mirna i ujedno uzbudljiva pripovijest o lovu. Da san o crvenoj lisici nije plod samo slučajne literarne imaginacije ni konstrukcije, bjelodano pokazuje i sjećanje na ravničarsko djetinjstvo, zapisano u mnogo godina kasnije objavljenom brodskom dnevniku i putopisu Besa.

Divlje guske, u jesenjoj seobi iz maglenih mađarskih ravnica prema moru, «vu zemlju gdje je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce velko kakti mlinski kamen...», poput crvene lisice, uzbuđuju dječačko srce, uljuljkuju ga u san o nekom drugom, dalekom i imaginarnom svijetu.

Od romana Ni san ni java, taj čudesan trapez ni jave ni sna, taj pričin o crvenoj lisici i te divlje mađarske guske, u pravilu postaju konstitutivni element svake njegove proze. U biti je Horvatove književne priče govorenje o snovima u zbilji; ljudskim jedinstvenim, plemenitim snovima koji, kad se ostvare, razmiču granice poznatoga, čovjekovu iskustvu prisvajaju nepredvidiv svijet otkrića novoga. Minucioznijom analizom motivacije i tematike cjelokupnoga Horvatova opusa moglo bi se zasigurno pokazati da je svijet što ga stvara, iako u cijelosti ponikao iz korijena vlastita iskustva, ipak pomaknut u dimenziju ne-sasvim-stvarnog i ne-sasvim-fantastičnog.

 

U punoj mjeri, međutim, tek brodski dnevnik Besa, nastao kao rezultat dvogodišnje plovidbe jedrenjakom oko svijeta, označava zaokret u Horvatovu književnu stvaralaštvu. Iako Besu formalno gotovo da i nije moguće uspoređivati s ostalim dijelom autorova opusa, jer se kao dnevnik nužno i pretežno temelji na dokumentu i činjenici, ipak ona predstavlja vrhunac umjetničke putopisne proze u hrvatskoj književnosti. Satkana od neobičnih motiva dalekih i pomalo tajanstvenih svjetova, Besa je i mnogo više od raskošne slikovnice. I u toj će prozi Horvat čovjeka sučeliti s prirodom, s morem kao izazivačem. U srazu tih dviju snaga, kao da je doista riječ tek o biću, a ne bitno o čovjeku, gubi se sasvim okružje zajednice, ne postoji više snažno ukorijenjen osjećaj pripadnosti, svaki je član grupe prije svega elementarna jedinka, a grupom ih čini tek omeđen prostor i zajednički zadatak. More, poput partnera u igri, ima presudnu ulogu u toj pustolovini. U odnosu prema njemu, kao na obrnutom zrcalu, omeđuju se i razgrađuju ljudski karakteri, njihove mane i vrline, granice i beskraji njihovih sanja i mogućnosti. U presudnoj mjeri i jezik Bese pridonosi ostvarenju literariziranog putopisa izvanredne vrijednosti. Suprotno očekivanom, upravo nekongruentnost književne (dnevničke) građe i jezika kojim je oblikovana, bitna je stilska odlika Bese. Kontrast između činjenice kao nosioca građe i načina kako je jezičkim izrazom ostvarena, najuočljivija je stilogenost putopisa. Emocionalno nabijeni i ekspresivno zabilježeni dojmovi dnevnih događaja stvaraju neposredan ugođaj netom proživljenog, uvlače čitatelja u priču kao živoga i prisutnoga svjedoka. Inventivno iskazivanje misli i osjećanja, uvijek prisutna lucidna autorova prosudba, sposobnost uživljavanja, mnogosmislenost značenja odabranih riječi, komentari što stvaraju atmosferu, precizno prepoznavanje naoko nevažnih detalja – umnogome produbljuju autorovu misao, uznose je iznad svakodnevnosti i običnosti. Krepka rečenica i intenzivan doživljaj čine u Besi njen najljepši ukras. Poetska funkcija jezika realizirana je u njoj kao da joj je upravo dnevnička građa, a ne pjesma prirodno uporište. Besa  je doslovce – umjetnost riječi.

Poezija (san) i proza (stvarnost) Bese, usprkos mnoštvu lucidnih i točnih, dakle, zbiljskih opažanja, zabilježaka, komentara, usprkos jednom stvarnom dvogodišnjem ljudskom druženju na morskim bespućima, iskristalizirat će se jasno kao dva pola jedinstvenoga ljudskoga života u potrazi za bezgraničnim prostorima slobode.

Od Bese naovamo, cjelokupno stvaralaštvo Horvatovo bit će tematski vezano uz more. U desetak slijedećih godina, pojavljuju se još dva romana u čijoj se osnovici, kao na pozadini uljane slike, igra – more.

Neke sasvim intimne teme i preokupacije kao da su Jožu Horvata sasvim prirodno izazivale i odvodile u potragu za izgubljenim snovima. Operacija Stonoga jedno je od tih traganja. Priča u romanu prati grupu pomoraca koji su, svaki na svoj način, odlučili pronaći svoje izgubljeno blago (san). Jednostavan tok fabule (tajanstveni zadatak na moru, traganje, neobični događaji, konačno otkriće) čini roman uzbudljivim štivom. Smisleno, međutim, roman je mnogo zanimljiviji kao pokušaj pronalaženja nekog drugog svijeta, drugog nekog mogućeg života. Iskustva Bese, stvarna i literarna, prepoznaju se još u tkivu priče kao provjerljivi podaci, kao iskušana i autentična opažanja, ali od faktografije malo je još tragova preostalo. Otklon od zbilje, započet kao priča o fantastičnom zadatku (potraga za nestalim otokom), pri kraju romana poprima sva obilježja fikcije. Na jednoj točki zemaljske kugle kao da su prestali važiti svi zakoni fizike, cjelokupna posada čudovišnoga «Astrolaba» preselila se u neki drugi svijet. Ipak, elementi fantastičnoga, tek šturo naznačeni u tkivu romana, nisu uspjeli prožeti cjelokupnu njegovu ideju. Kao da su još sjećanja na Besu bila isuviše snažna i kao da je autoru nedostajalo daha, naslućena i moguća bajka ipak se nije realizirala. Sila teže stvarnosti nadjačala je moguću poeziju. Poput same priče, i raznovrsne se narativne forme u Stonogi kolebaju između poezije i proze. U poetski romaneskni iskaz mnogo će se puta upletati kronika, pučka sentencija, brodski dnevnik, novinska vijest. Čini se da se i sam autor nerijetko kolebao na kojoj strani trapeza sna i jave da realizira ovaj roman. Koliko mnogovrsnost tipova naracije, mudrost iskustva i jednostavnost fabule pridonose ostvarenju jednog zanimljivog romana, toliko ipak i ometaju mogući i samo naslućeni autorov poetski prodor u fantastično. Stonoga  je u tom smislu neodrečen roman. Trebao je nastati Waitapu da bi i Stonoga ostvarila svoju potpunu funkciju. Tamo gdje prestaje stvarnost Stonoge, počinje, po mnogočemu, čudesan san Waitapu.

Žanrovski i tematski u velikoj mjeri već najavljen Stonogom, Waitapu se od nje ipak znatno razlikuje. Mada Stonoga zvuči poput bajke i iako je konačno poprište zbivanja u njoj sasvim pomaknuto u svijet fikcije, tek je Waitapu u cjelini doista uspio postati roman-bajka.

To je priča o poštenom i plemenitom ljudskom naporu, duhovnom i fizičkom, da se prevladaju izmišljeni tabui. Izuzetan i posve neuobičajen uzlet dječačkoga duha u pustolovinu otkrivanja tajnih velova zabranjenih prostora, u središtu je zbivanja u romanu. Pri tome osobiti čar ovoj, inače zgusnutoj priči, daju osebujna autorova razmišljanja. Neki drugi svijet kojemu je i ne znajući težila posada «Astrolaba» iz Stonoge, a koji je i u autorovoj ideji postojao kao izgubljena i ponovo nađena Atlantida, u Waitapu se ostvaruje kao svijet ljudskoga duha. Ono čudesno o čemu su u Stonogi sanjali Horacije Glavoč, Brancin, Škarpina, Menula, Mate Šarag, ostvarilo im se u trenutku kad su prešli granicu stvarnosti. I eto, glavni lik romana Waitapu, zamislio je svoj san u srcu i ostvario ga hrabrošću svoga duha u ovome svijetu. Atlantida kao san, kao fikcija iz Stonoge pronašla je svoje istinsko obitavalište u srcu jednoga stvarnoga dječaka. Autorova ideja doživjela je bitnu preobrazbu. Svi su nam svjetovi dati – stvarni i nestvarni, fantastični i vizionarni, mogući i nemogući; nalaze se ravnopravno u ljudskome duhu te ponekad liče na javu, a ponekad na san. Granice su im nerijetko slabo raspoznatljive. Kao što je i sam mnogo puta u životu hrabro umio prekoračiti nametnute okvire ljudskoga uobičajenog življenja, tako se Joža Horvat i u tom romanu izrijekom zalaže za borbu protiv svih izvana nametnutih nam međa. Filozofija crte druga je važna tema tog romana (vječna tema izazova). U samoj priči ona igra presudnu ulogu, jer u odnosu prema njoj, određuju se svi likovi romana.

 

«Jer, što je crta? Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i, u jednom trenutku, kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja, i tu zastanu. To je njihova crta! (...) Time crta postaje izvor i putokaz nasilju. Crtu određuje, naređuje, propisuje, zabranjuje... Ona proglašava što je dopustivo, što je grijeh, što nije, što smiješ, što ne smiješ... Oko nas su svuda crte, svuda su zapreke i zabrani. Da poludiš! Kao obruči, sa svih nas strana stežu zakoni, a život se ne može razvijati, ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni.»

 

U uređenom društvenom poretku, od najprimitivnijeg do najsloženijeg, crta (zakon) nužno je zlo. Ona je i ljudska potreba. Samo najhrabrijima i plemenitima duhom pripada čast da razmiču granice, da brišu crte, da mijenjaju zakone. I da uspostavljaju nove! Na taj se način razmiču i granice poznatoga. Nove spoznaje ne bi bilo da nije pionira koji svjesno i hrabro izmiču dopuštenom, poznatom, mogućem. Već u Besi jednom izrečena misao koja, parafrazirano, glasi – jednom se plovi, stoga neka to bude duboko, bit će varirana i u Waitapu, a postat će, u jednom trenutku, Iteov životni credo: «-Neću! – zainati Iteo, priđe jarbolu, podigne jedro, sjedne pored kormila, čvrsto zgrabi rudo, pa hrabro zaplovi u sivu neizvjesnost. Zakon strasti jači je od razbora. Naučio ga starac: živi samo onaj koji za nešto živi! Svatko vitla svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na svakom koraku, jednom se živi, pa neka je kako to srce želi!». Ovu svoju filozofiju, građenu na vlastitu iskustvu, Joža Horvat je, oblikujući je kao umjetničku istinu, ponudio čitateljima kao općeljudsku težnju za otkrivanjem i prepoznavanjem «one druge strane», svijeta iza poznatih i priznatih granica.

            Pretežno mjesto zbivanja u romanu jest more, ovaj put, za razliku od Bese, samo kao neiscrpan izvor mnogovrsnih i čudnovatih motiva, ali ne i kao osnovni pokretač radnje. Ipak, po autorovoj zamisli, more je, za razliku od kopna, riznica različitih mogućnosti, izazovan i živ partner, otvoren je svakom izboru. Gdje se god more pojavljuje kao mjesto ili razlog zbivanju, vjerodostojnost autorova izričaja postaje izrazita, vraća čitatelja u provjerene prostore, na čvrsto tlo prepoznatog. U njemu ime ili ponašanje neke ribe, recimo, postaje gotovo enciklopedijski točno i životno uvjerljivo. No, kako je more istodobno i trajna životna inspiracija autorova, to su i najpoetičnije stranice u romanu upravo njemu posvećene.

 

«Na ulazu u tjesnac već se ugnijezdila tama i spuštala se noć. Iz nevidljive, tajanstvene i mračne utrobe, prokuljala je voda i prijeteći nadirala takvom silinom kao da će ne samo poplaviti tjesnac već razvaliti planinu! Iteo se uplaši. Nikada ništa slično nije vidio! Pored jedrenjaka kovitlaju se virovi, pjene se valovi. Voda je nasrnula u prolaz, probijala se između kamenih gromada, šumila, bjesnjela, tutnjila, plavila, odnosila neku travu, granje, rasla, rasla... kao da je naumila svekoliko more pretočiti s onu stranu Waitapu. Zajedno s vodom, u tjesnac nahrupi vjetar koji poduhvati jedrenjak i samo što ga ne razbi o hrid! Iteo požuri na pramac, odriješi konop, oslobodi jedrenjak i kad je struja poduhvatila i ponijela brodić, Iteo digne jedro pa dohvati kormilo i zagospodari plovilom.»

 

Već samim smještanjem radnje na prostranstva nekoga nepoznatog mora (bilo kojeg mora) i na neko izmišljeno kopno, Joža Horvat je, u odnosu prema svojim dosadašnjim stvaralačkim iskustvima, krenuo u nešto novo i nepoznato. Ako je u njegovim prethodnim djelima i bilo moguće, više ili manje dosta precizno, odrediti i prepoznati prostorne okvire zbivanja, u ovom je romanu to sasvim suvišno pokušati. Mada je taj stvaralački postupak najavljen već i u Operaciji Stonoga, tamo ipak nije proveden dosljedno. S obzirom na vremenski okvir zbivanja, ta je nedosljednost još izrazitija.  U Stonogi, radnja se pretežno zbiva u tzv. pravoj sadašnjosti koja određuje vrijeme zbivanja oznakama «sada» i «danas». Vrijeme Stonoge prepoznajemo kao vrijeme u kojem živimo. U Waitapu, međutim, vrijeme zbivanja sasvim je neizmjerljivo. Ono nije bezvremeno, već prije svevremeno. Relativna sadašnjost koju nam sugerira autor, ne odnosi se ni na prošlost ni na budućnost. Svako moguće zamislivo vrijeme jest vrijeme u kojemu se zbiva priča Waitapu. Unutar te «vječnosti», ipak, sadašnjost i prošlost Waitapu u strukturi samoga djela pripadaju različitim formama – bajci i romanu. Radnja u romanu evocira nam vrijeme neko davno, prastaro kao u bajci ili bilo koje vrijeme, kao u romanu. Kako upravo bajci uvijek pripada neko davno, davno, ali ipak dokučivo doba, to na univerzalnost iskustva upućuje baš ono zbivanje u romanu koje ne pripada bajci. Jednostavnije bismo tu tvrdnju ilustrirali pomoću dva glavna aktera u romanu, koji, što se jednostavno uočava iz romaneskne strukture, pripadaju različitim svjetovima.

            Dječak Iteo nosilac je cjelokupne ideje i radnje; njen glavni razlog postojanja. On se kreće u zbiljskome, iako u nepoznatom svijetu. Stvaran je dječak. U njemu će se, profinjenim i nijansiranim postupkom karakterizacije sabrati sve plemenite osobine jednoga, recimo petnaestogodišnjaka: hrabrost, ali promišljena (i opravdan strah pripada hrabrosti), radoznalost, ali usmjeravana (ludost i znatiželja se razmimoilaze), nevinost duha (i laž je opravdana ako istina ugrožava), čuđenje (početak svake igre), sumnja (sumnjati znači istraživati i napredovati). Postigavši na kraju ono za čim je težio (prijeći crtu i vidjeti što je iza Waitapu), s dječakom Iteom nešto se čudno počinje događati. On nije nestao, ali ga više ni nema. Kao da je otišao u bajku gdje i danas živi...

            Drugačija je, međutim, sudbina staroga Parane. To je vjerojatno jedini lik među odraslima prema kojemu je autor izrazio svu svoju naklonost. Mudar i plemenit stari Parana, u biti je autorov glasnogovornik. Sačuvavši u sebi ljepotu pustolovna duha koji umije gledati s onu stranu crte, on će jedini gotovo neprimjetno slijediti Itea u svim njegovim naporima, sumnjama, kolebanjima, čuđenjima. Ali, u zbilji, Parana ne postoji. Došao je iz bajke kao bog Oceana, ušetao u ovaj svijet kao starac Parana i tu će se suvereno kretati, nadmoćan sitnoljudskim lukavstvima, zaglupljenosti i izmišljenim tabuima. Njegovo je gostovanje «ovdje» svrsishodno, ali kada svrha bude ispunjena (Iteo je krenuo da svlada zabranjenu granicu i da upozna tajnovite čari daleke Waitapu), Parana će također nestati. I on se vratio u bajku iz koje je i došao iz nekog davnog vremena u kojemu će i nestati. Iteo, međutim, i danas negdje živi u nekom hrabrom i znatiželjnom dječaku. Iteova su iskustva prenosiva, na njima je moguće učiti. Parane nema, a poticaj što ga je davao dječaku, moguće je još samo u sebi tražiti i u svijetu oko nas. Obojica, ipak, u sadržajnom smislu dijele istu sudbinu. Pripadaju poeziji priče, ovjekovječuju trajnu ljudsku težnju za spoznavanjem, otkrivanjem, mijenjanjem ustaljenoga i uobičajenoga poretka stvari. Toj dimenziji plemenitoga pripada još nekoliko lica iz romana (Ruru, Boloto, Hina). Pojavljuju se, međutim, ili kao lica bajke ili u jednom neobičnom Iteovom snu gdje su namjerno, ali simbolično smješteni, jer u zbilji kao da ne postoje uopće. Nasuprot njima, seoski poglavica, vrač Tefoto, bubnjar Poluguz, stražar Šiba i starica Orohiva, stupovi su filozofije reda, rada i vjerovanja. Proza priče našla je u njima idealne tipove.

            Pokoravajući se neobičnom i nenaravnom svijetu polustvarnosti (razmeđe sna i jave, poezije i proze), u kojoj je smještena tematika Waitapu, jezik romana, za razliku od formalne strukture teksta, kao da je svoju vrijednost namjerno minorizirao. Sasvim neutralni stil Waitapu, stil koji prikriva autorov glas, stil bez neočekivanih naboja, u potpunosti kao da je podređen nekim višim ciljevima – osnovnoj ideji romana. I stil bajke, koliko god sam po sebi prozračan, ipak se pokorava zakonu roda – apstraktan je, rečenično se realizira kao unaprijed zadana formula, ne ostvaruje neočekivani stilski izbor te ustaljuje i ponavlja cjelokupne rečenične fraze. Otklon od ove, jezički samozatajne pozicije, zamjetljiv je tek u ponekim slikovitim i poetičnim deskriptivnim pasusima o moru. Uspoređujemo li ovu spoznaju s čitalačkim iskustvom u Besi, lako je povući paralelu, iako sa suprotstavljenih pozicija. I u Waitapu se neposredno i u prvi mah uočava nepodudarnost jezičke građe i jezičkoga izraza. Smirena i harmonična rečenica, međutim, ne uzbuđuje samo po sebi, svojom vlastitom ljepotom; ona je upućena na kontekst, ushićenje prepušta ideji i priči romana. Također i formalnoj organizaciji teksta. Inventivna autorova imaginacija nije mogla svojoj temi naći boljega ruha no što je to prožimajući oblik romana-bajke. Strukturalna novina djela prepoznaje se u činjenici da autorska bajka nije samo umetnuti oblik, oblik koji ilustrira misao. Ona je mnogo više. Potvrde radi, spomenimo u tom smislu najilustrativniji primjer bajke o prelijepoj i miloj Wa, zvijezdi Južnog neba, te o sjajnoj zvijezdi Sjevernoga neba – Tapu. Kompromis koji su zbog njihove bezgranične ljubavi napravili lukava i zlobna Akahau (majka zvijezde Wa, protiveći se ljubavi) i veliki i moćni Tikururu (otac zvijezde Wa, podržavajući kćer) dovest će do toga da će Wa i Tapu, kao svojedobno anđeli iz raja, bili oboreni s nebeskih visina i pretvoreni u stijene u morskom bespuću, spojene pola dana i pola noći kad nastupi oseka, a razdvojene pola dana i pola noći kad nahrupi plima. «Wa i Tapu ostadoše zajedno sjedinjeni u znak ljubavi i spojiše svoja imena pa tako od Wa i Tapu nasta... Waitapu!» A samo stranicu zatim, netom probuđeni Iteo, stvaran dječak iz romana, glasno sanja: «Waitapu...! Daleko na pučini... proteže se... rijetko vidljiva... najčešće zaogrnuta sumaglicom... tajanstvena, nikad nikome dostupna Waitapu...! (...) Poput tamne crte, preko cijelog horizonta, uzdiže se planinski niz sumornih stijena...(...)... oštrih zupčastih vrhova što se plave u dajini i prijeteći se propinju do neba, vječito ogrnuti sivim, tmurnim oblavima... To je Waitapu!» Egzistirajući u dva različita svijeta, stvarnom i nestvarnom, Waitapu je jednako stvarna u oba. Rođena u bajci, a preseljena u stvarnost, Waitapu će postati osnovni pokretač radnje. Oko nje i zbog nje zbivat će se cjelokupna fabula u romanu, a u njegovoj osnovnoj ideji, Waitapu će biti simbol (ne)dostižive crte. Tako je bajka integrirana u strukturu romana kao njegov konstitutivni dio. Po svojoj naravi jednostavan književni oblik i bajka je u tom romanu prerasla zakonitosti svoga roda. Uplevši se u roman kao njegov strukturalno bitan element, odredila je njegovu sudbinu. Bez bajke, ovaj roman ne bi mogao postojati. Sudbina je same bajke, međutim, neizmjenjena. Svaka od bajki iz toga romana samostalna je. Njezin izvorni arhetipski karakter, netaknut je. Ono zbog čega je ipak svim tim bajkama prirodno okružje samo ovaj roman, jest činjenica da su svi njihovi motivi, jednako kao i likovi, u potpunosti podređeni svrsi i ideji romana. Kompozicijski pak, očigledno je da se ovosvjetovno, zbiljsko iskustvo, bajkom uokviruje, iz nje poniče i u bajku se uvire, te i nije više sasvim jasno gdje počinje poezija bajke, a gdje proza romana, gdje počinje java, a gdje završava san. I likovi, bez prepreka, neosjetno i lako snalaze se podjednako dobro u oba svijeta, šetaju iz mašte u zbilju, a da to ni u čemu ne šteti formalnoj zaokruženosti bajki niti kompozicijskim zahtjevima romana. Joža Horvat ostvario je tim roman-bajkom originalan organski spoj dviju formi koje se međusobno neposredno potiru i kojima je tek paralelno postojanje jedino moguće. Međusobna njihova uvjetovanost u toj prozi tolika je da su principi forma pokolebani.

 

            U iskustvu onoga nedokučivoga svijeta gdje maleni hoće da odrastu, znatiželjni da saznaju, putnici da krenu već jednom i gdje san hoće da se pretvori u javu, našao je Joža Horvat još jednom inspiraciju te je i sam krenuo u neprovjereno. Roman-bajka Waitapu prvi je njegov pokušaj da se izrazi govorom umjetničke bajke, izrasle, ipak, na tlu jednog bogatog ljudskoga iskustva. Može li bajka biti «iskustvena», kako to reče Ljubica Duić u povodu Horvatove Operacija Stonoga? Njezino je duhovno podrijetlo na tlu mitskoga poimanja svijeta. Stvarno i nestvarno bajke ne razmeđuju se, ne postoje naprosto. U njezinoj je naravi da se odnosi na polustvarnost, čardak ni na nebu ni na zemlji. Začudno o kojem bajka priča, nikoga ne čudi. Sve je u bajci moguće. Irealan njezin svijet ne identificira se i ničim ne dodiruje stvarnost, ne uznemirava je. Bajka je nemoguć paralelan svijet mnogovrsnih mogućnosti. Pa ipak, u slučaju Horvatova romana, kao da nije mogao biti bolje pogođen karakter njegova vlastitog odnosa prema stvarnosti, kao da se radi o točnoj definiciji, u sebi kontradiktoran pojam «iskustvena bajka», govori upravo o biti Horvatovog stvaralačkog creda. Iskustvo što ga u stvarnosti prolazi dječak Iteo, potkrijepljeno je, poticano i inspirirano bajkom. Hrabro i bez rezerve, Joža Horvat razmiče stroge formalne granice bajke kao žanra. Bajka kako ju je u svom djelu zamislio Horvat, ne nadaje se u tom romanu kao apstraktan svijet, već kao neka druga stvarnost u kojoj je nemoguće ovoga svijeta moguće te je stoga i čitateljeva mašta prihvaća s puno povjerenja, vjeruje u njezine iskaze i osjeća potrebu da ih provjerava. Poigravajući se s mogućnošću da život pretoči u bajku, a bajku u konkretan ljudski život, Joža Horvat je tim romanom zatvorio svoj krug jave i sna. Kraj romana u tom je smislu više nego ilustrativan. Susret dvaju bića – Hine iz bajke i Itea iz stvarnosti, koliko god bio očekivan, toliko je i imaginaran i čudnovat. Iako se prepoznavanje zbiva u stvarnome svijetu, pozadina cjelokupnog događaja upućuje na izmišljen svijet bajke. Posljednje dvije rečenice romana, međutim, sasvim su neodređena karaktera. Zbunjuju čitatelja. Prepuštaju njegovoj vlastitoj volji da se opredijeli. Još trenutak prije prisutni pred očima, Iteo i Hina, ostavaljaju iza sebe «samo more, beskrajno, plavo, slobodno more!». Otišli su, uplovili u neki drugi, nevidljiv svijet. Vjerojatno je da će se jednom ponovo oglasiti, tu negdje pored nas ili u nama samima. Stvarnost i fikcija pretočili su se u jedinstven svijet, izbrisali granice. Roman je postao bajka, a proza poezija. San i java Jože Horvata doživjeli su zajedničku preobrazbu – pretopivši se jedno u drugo, stvorili su jedan novi svijet u kojemu se čežnje smiruju, a svi putovi još nisu zatvoreni. Po svemu sudeći, bio je to prirodan i logičan razvojni slijed jednog nemirnog stvaralačkog duha kojemu su granice služile zato da ih prelazi.

 

                                                                                                 

 

Objavljeno u  15 DANA br.8, Zagreb, veljača 1985.

 



* Nagrade “Ivana Brlić Mažuranić” 1984. i “Grigor Vitez” 1985.

zmajologija1 @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
geocounter
Brojač posjeta
103596
Shoutbox
29.10.2014. 19:41 :: obat wasir ampuh di apotik
obat wasir ampuh di apotik
29.10.2014. 19:42 :: obat wasir alami
obat wasir alami
30.10.2014. 0:34 :: procomil spray
http://jualcialis.com/
30.10.2014. 3:10 :: Obat Keluar Nanah Dari Kelamin
Cari Obat Gonore Kencing Nanah Sipilis Hub:085646457211 tlp/sms
30.10.2014. 3:10 :: Mengapa kemaluan mengeluarkan nanah
Cari Obat Gonore Kencing Nanah Sipilis Hub:085646457211 tlp/sms
30.10.2014. 3:10 :: Obat Kencing Nanah
Cari Obat Gonore Kencing Nanah Sipilis Hub:085646457211 tlp/sms
30.10.2014. 3:10 :: Cara Mengobati Kencing Keluar Nanah
Cari Obat Gonore Kencing Nanah Sipilis Hub:085646457211 tlp/sms
30.10.2014. 3:10 :: Cara Cepat Mengobati Bentol Pada Batang PENIS dan Gatal disekitarnya
Cari Obat Gonore Kencing Nanah Sipilis Hub:085646457211 tlp/sms
30.10.2014. 6:10 :: Karung Beras Plastik 20 Kg
Karung Beras Plastik 20 Kg
30.10.2014. 7:29 :: obat penyakit jengger ayam
Obat Herbal Jengger Ayam, Hub 081391070834Obat Herbal Jengger Ayam, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:29 :: obat penyakit jengger ayam
Obat Herbal Jengger Ayam, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:29 :: obat penyakit jengger ayam
Obat Herbal Jengger Ayam, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:29 :: obat penyakit jengger ayam
Obat Herbal Jengger Ayam, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: Obat Menghilangkan Penyakit Jengger Ayam Herbal
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: Obat Menghilangkan Penyakit Jengger Ayam Herbal
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: Obat Menghilangkan Penyakit Jengger Ayam Herbal
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: Obat Menghilangkan Penyakit Jengger Ayam Herbal
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: Obat Menghilangkan Penyakit Jengger Ayam Herbal
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: obat tradisional jengger ayam
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: obat tradisional jengger ayam
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: obat tradisional jengger ayam
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: obat tradisional jengger ayam
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 7:48 :: obat tradisional jengger ayam
Obat Jengger Ayam Paling BAGUS BROOO, Hub 081391070834
30.10.2014. 9:43 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
30.10.2014. 14:35 :: SEX TOYS MIC
JUAL SEX TOYS MIC DAN ALAT BANTU SEX LAINYA TLP 081288212421 / PIN 25EEE4C4
31.10.2014. 4:02 :: Karung Beras Plastik 20 Kg
Karung Beras Plastik 20 Kg
31.10.2014. 4:08 :: Karung Plastik 50 Kg
Karung Plastik 50 Kg
31.10.2014. 4:38 :: kang usman
Media Informasi Terkini
31.10.2014. 7:58 :: Karung Plastik Laminasi
Karung Plastik Laminasi
31.10.2014. 7:58 :: Jual Karung Plastik Polos
Jual Karung Plastik Polos
TagList
Index.hr
Nema zapisa.